Demokracija se rodila zajedno sa zajedničkim informacijskim prostorom. Grčka polis funkcionirala je jer su građani nastanjivali istu agoru – isti fizički prostor govora i prosudbe. Kad se taj prostor proširio izvan dosega ljudskog glasa, demokracija je posrnula. Rim nije mogao održati na okupu ono što je Ateni pošlo za rukom upravo zato što je prerastao razmjer na kojemu je zajedničko raspravljanje bilo moguće.
Tiskarski stroj promijenio je to. Ne odmah i ne bez nasilja – ali kroz dva stoljeća stvorio je nešto novo: nacionalni informacijski prostor. Građani iste države počeli su, prvi put, čitati iste vijesti, raspravljati o istim događajima i dijeliti nešto nalik zajedničkoj slici stvarnosti. To nije usputno za uspon moderne demokracije. To je njezin preduvjet.
Taj se preduvjet sada raspada.
Proces je počeo s radiom i televizijom, koji su probili nacionalne granice i unijeli prve pukotine u ujedinjeni nacionalni informacijski prostor. No arhitektura je još uvijek izdržala – radiodifuzija je bila centralizirana, regulirana i nacionalno usidrena. Građanin u Lyonu i građanin u Marseilleu možda su se razilazili u politici, ali raspravljali su o istoj Francuskoj.
Internet je tome stao na kraj. Ne uvođenjem stranih glasova – premda je i to učinio – već nečim temeljnijim: uništio je zajedničku agendu. Danas dva građanina iste zemlje mogu nastanjivati posve različita informacijska svemira. Ne razilaze se samo u tumačenju događaja. Razilaze se o tome koji događaji uopće postoje. Ne raspravljaju kroz jaz. Govore iz različitih stvarnosti.
Ovo nije problem dezinformacija, premda ih dezinformacije pogoršavaju. To je strukturni problem. Arhitektura koja je nacionalnu demokraciju učinila mogućom – zajednički informacijski prostor, zajednička činjenična osnova, osjećaj da nastanjujemo istu građansku stvarnost – zamijenjena je arhitekturom optimiziranom za angažman, što se pokazuje kao: optimizirana za fragmentaciju.
Ako demokracija zahtijeva zajednički informacijski prostor, a taj prostor je nestao, onda možda ono čemu svjedočimo nije kriza demokracije nego njezina strukturna zastarjelost. Demokracija možda umire onako kako se i rodila – tiho, kroz promjenu informacijskog okruženja, prije nego itko u potpunosti razumije što se događa.
Mislimo da je taj zaključak preuranjen.
Pogreška leži u pretpostavci da zajednički informacijski prostor mora značiti zajednički sadržaj – iste vijesti, iste narative, isti interpretativni okvir. Ta verzija zajedničkog prostora doista je nestala i neće se vratiti. No postoji druga vrsta zajedničkog prostora koji internet nije uništio i koji nijedan algoritam ne može fragmentirati: zajednička iskustva.
Građani iste zemlje ne moraju gledati isti televizijski program kako bi dijelili iskustvo odlaska u isti zdravstveni sustav, snalaženja pred istim sudovima, poslovanja s istim poreznim tijelom, slanja djece u škole kojima upravlja isto ministarstvo. Ti susreti s javnom vlašću su univerzalni, strukturno zajednički i – što je ključno – procjenjivi. Oni rađaju prosudbu. Ta prosudba, do sada, nije imala kamo.
Ne još jedan informacijski kanal. Ne još jednu platformu koja se natječe za pozornost u fragmentiranom medijskom prostoru. Infrastrukturu građanske prosudbe – trajni mehanizam kojim građani mogu zabilježiti kako zapravo ocjenjuju dužnosnike koji nad njima izvršavaju vlast, vezano uz konkretnu dužnost i konkretno razdoblje, agregirano u indekse kojima su institucije strukturno prisiljene pridavati važnost.
Zajednički informacijski prostor 20. stoljeća izgrađen je na onome što su građani čitali. Građanska infrastruktura 21. stoljeća mora biti izgrađena na onome što građani doživljavaju – i kako prosuđuju.
Demokracija ne treba da svi gledaju iste vijesti. Treba da svako ima negdje gdje može registrirati istu vrstu presude.
To negdje još ne postoji u pravom razmjeru. Izgraditi ga – to je svrha Teisounda.